Monday, August 11, 2014

"Ljudi ljube se, ljudi ljute se..."

Zagrljaj... muški. Šetam gradom i gledam zaljubljene, zagrljene parove kako se ljube, smeju... onda uhvatim svoj pogled u prolazu, u odrazu nekog izloga, pun boli i patnje, kako nečujno vapi za jednim zagrljajem voljenog muškarca. Onda skrenem pogled daleko od očiju javnosti, saberem se i nastavim kao da ništa nisam videla.
No, najgore je kada dođem kući, legnem sama, između četiri zida, trudim se da zaspim, a onda me kao iz inata zapljusne talas prošlosti... talas pun sećanja na bivše ljubavi, smeh, zagrljaje, nestašluke, nesporazume, srećne i tužne trenutke.
Hoću da prestane! Ne želim da me hvata plima! Postajem anksiozna i depresivna! Sve to zato što sam zavisna od muške ruke... Možda je sve to stvar daleke sudbine koja me je kao najokorelijeg kriminalca osudila na detinjstvo bez nežnosti i ljubavi, bez prava na ulaganje žalbe ili pomilovanje. Surovog li života... ali, ostaje u dubini duše nada da ću naći nekoga ko će zakrpiti rupe na zidovima moje duše i popuniti prazninu koja je već dugo stanar moga srca.


1 comment:

  1. Zdravo zelim da pohvalim vidovitu ruzu koja mi je pomogla u vezi mog deteta koje je imalo urok na sebi jos od malena..niko nije godinama mogao da mi pomogne u vezi toga sa cerkom. Muz me je ostavio samu sa detetom. I onda sam preko preporuke nasla majku Ruzu koja je jedina uspela da skine urok sa mog deteta i uspela je da mi vrati mog muza samo zahvaljujuci njoj imamo sada prelep zivot. Ako imate slicnih problema javite se njoj
    +381 61 10 14 283 VIBER

    ReplyDelete