Friday, August 29, 2014

"Kome pripadaš? Da li si stvarna?"

... Ima nekih desetak dana kako joj se nisam javljao. Sretao sam je, da se ne lažemo, ali sam se trudio da me svaki put vidi sa neke druge dve devojke. Za razliku od mene, nju sam uvek sretao ili samu ili u društvu njene najbolje drugarice. Nije glupa, znala je da je u prednosti. Nije glupa...
Ili se pravila da je ne dotiče ili mi se smeškala i dizala čašu u moje zdravlje. Prokletnica mala crna... Ne znam iz kog razloga sam joj neku noć poslao sms prepun uvreda, koje nije zaslužila. Ne znam iz kog razloga joj nisam odgovarao na pozive, a znao sam da je u nekom problemu! Znao sam da sam joj potreban! Zato, večeras kada sam je video, onako elegantnu, u dugoj crnoj čipkanoj toaleti (sa izrezom na leđima), kovrdžave kose prebačene sa strane i onog njenog gracioznog hoda, kako se svaki muškarac okreće za njom i ne skida pogled dok je ne vidi više, poželeo sam da svakom ponaosob iskopam oči i isčupam srce! Da, toliko sam besan bio! Zato što ja ne hodam tik uz nju. Zato što je svaki pogledao, poželeo. Recite da sam bolestan, ja ću reći samo da sam sujetan muškarac. Sebičan. Želim je samo za sebe, svoje oči, svoja četiri zida.
Pozvao sam je iste sekunde uz neki glupi izgovor, kao izgubljen sam u vremenu, pa sam iskulirao sve njene pozive juče i vapaje... Svaku suzu koja joj je potekla, svu tugu koju je ponela sama.
Zamolio sam je da dođe kod mene, više da bih je sklonio od očiju javnosti nego što sam želio da je tešim. Eeej, pa ja je čak nisam pitao ni kako je. Ništa je nisam pitao. Najvažnije je bilo da ostavi Dom Perignon koji je pila sa društvom i dođe meni. Ta potreba da mi pokaže da sam joj važniji od svega, od harmonične noći sa njenim najbližim prijateljima!
Ostavila ih je i došla mi... po ko zna koji put. S vrata mi je uputila polu-pijani pogled i jedva preko usana prevalila: "Ćao." Nisam znao šta da radim, pa sam se nasmejao, zatvorio vrata i ponudio je pićem - odbila je.
Sedeli smo tako, odvojeni metar, gledali neku glupu emisiju i ćutali. Ona je bila u nekom svom imaginarnom svetu, a ja tu negde srcem i dušom kod nje.
Uzeo sam u naručje moju malu devojčicu i preneo je do spavaće sobe. Skinuo laganim pokretima sve sa nje i počeo je milovati poljupcima i dodirima. Nije reagovala, a mene je to na neki način i palilo, jer, mislio sam da je u glavici zaigrala neku igricu. Ne bi joj bio prvi put. Što mi je više bila daleka i hladna, sve više sam žudio za njom! Tako to obično ide... Nego, da nastavim.
Milovao sam moju malu devojčicu, dodirnuo joj i poljubio svaki milimetar kože, a jedino mi usne svoje nije dala. Vodili smo ljubav... tj. ja sam je vodio, ona mi osim tela ništa nije htela dati... Ni usne, a kamoli dušu. Po prvi put je nisam osetio. Nisam osetio njenu strast i energiju, ali opet me nije bilo stalo da je pitam šta nije u redu.
Zagrlio sam je, jer mi je leđa okrenula i stegao kao da će mi pobeći. Nešto mi je govorilo da više nije moja, da je gubim... ili sam je već izgubio.
Pustila je da utonem u san, a onda se na prstima polako izšunjala iz moje postelje, sobe i stana... Nije me ni dodirnula. Ni "ćao" mi nije rekla. Samo je tako hladnokrvno otišla, kao da sam neka kurva koju je platila da joj pravi društvo tih par sati...
Sada dok pišem ovo, shvatam u čemu je problem. Ja sam klasična muška svinja koja se nemilosrdno poigrala srcem jedne "devojčice" i razbila ga, kao beba zvečku. A sutra... sutra ću nju okriviti za sve, jer ipak sam prevelika kukavica da bih se suočio sa istinom.


"Kome pripadaš? Da li si stvarna?" C.B.

Monday, August 25, 2014

"Zbogom za kraj"

"Gde si?" - stigao je sms od njega. U dubini duse sam se nadala da ce stici jednoga dana, a govorila sebi uporno da nece, da je kraj.
Da odgovorim ili obrisem? Da ga vratim u zivot ili izgubim zauvek?
Sta da radim? Ipak cu odgovoriti.
"Ćao. Nadam se da sam ti hitno trebala, jer ne vidim drugi razlog da nastavimo bilo kakvu komunikaciju? Vidis, nakon mnogo preskocenih ruckova I vecera od zgrcenog zeludca I izgubljenog apetita prouzrokovano stresom, alkohola umesto vode I sokova, neprospavanih noci I usranih budjenja, zaista ne vidim razlog da glumimo neki normalan odnos. Jer, ti si matori dripac koji jedino ume da laze I da prodaje prazne price. "Nisam kao svi muskarci koji su te pokusavali kupiti novcem...", I nisi. Znas da to ne pali kod mene. Jedini si me ti pokusao osvojiti praznim pricama o ljubavi I buducnosti. Pricao si mi samo ono sto mislis da je bilo potrebno da cujem. Smatrao si da si ti taj koji ce popuniti praznine u mom srcu I dusi.. Jedino si uspeo da zamrzim I one romanticne muskarce. Da sada ne verujem bukvalno ni jednom muskom bicu na ovom svetu. Koja je svrha tome bila? Sta si zelio od mene? Da me setas za ruku I hvalis se drugarima, celom gradu?
Ti si beda I jad... gori si od svih prethodnih. Oni nisu imali drugih kvaliteta I kupovali su me novcem. A ti... ti si mogao ceo svet u meni da imas, da si iole bio pametan. Da si bio hrabar. Cega si se plasio? Da ce jedna klinka da ti osvoji I razbije srce u milion komada? Ti I nemas srce, bitango. Ti nemas nista.
Ne javljaj mi se vise... idi I zadovoljavaj se niskobudzetnim kurvama koje je jebalo pola grada, a mene pusti da se stepenik po stepenik penjem ka vrhu.
Hvala ti na jos jednoj lekciji. Hvala sto si me zgazio kao bubasvabu... zaista ti hvala!
Ti si muskarac za ponekad, a meni jos dugo nece biti potreban neko. Znas I sam to.
Izdrzi sve!"

Monday, August 11, 2014

"Dugo ljubim te, zauvek čuvam te..."

... noć je tekla regularno, uz par čaša Rose-a, neku večericu, kandele i prijatelje. Šalili smo se, pričali viceve, anegdote, onda me je On uhvatio za ruku i odveo na obalu, ispod restorana. Počeo je, onako pijan, da mi govori neke stvari i da me savetuje. Da je bilo ko drugi bio u pitanju, ne bih otišla, ali pošto je to bio On, dosta stariji od mene, znala sam da ima da mi kaže nešto mudro i iskusno.
Sat vremena kasnije, vratili smo se našim prijateljima i večeri, ali, svi su primetili da nama mesto nije za tim stolom. Potrebna nam je bila privatnost, jer, toliko toga je ostalo nedorečeno, skriveno, nedodirnuto... Imala sam žarku želju da poljubim te usne okvašene kvalitetnim vinom, da osetim te snažne muške ruke na svom telu, da nam se telesne energije spoje. Ali, plašila sam se... Imala sam osećaj da bi to između nas ličilo na Supernovu (najveću eksploziju u svemiru, nakon koje ne ostane ništa)...
Kao da me je osetio ili mi pročitao misli, pozdravio se sa prijateljima i kao grom iz vedra neba, uhvatio me za ruku i zamolio da prošetam obalom sa njim. Naravno, pristala sam.
Onako iscrpljeni od noći i duge šetnje po plaži, okvašeni rosom, odlučili smo opustiti se u baldahinu i gledati kako pun mesec obasjava more i brda... Zatvorila sam oči i pustila da me nosi trenutak. Šum talasa, mesečeva svetlost i On pored mene, koji je polako prislonio svoje prste na mom licu i laganim pokretima uz najlepše reči izmamio mi osmeh, koji je tu negde, već neko vreme skriven.
Osetili smo obostrano uzbuđenje, i ovaj put sam ja bila inicijator izraživši želju da budem njegova. Da, to je to! To je taj trenutak!
Vodili smo ljubav na plaži... Sve ostalo ću sačuvati za sebe, dok sa sigurnošću mogu reći da mi je to bila najlepša noć u životu.

Ako neko nekada i bude čitao ovo što sam napisala, ne želim da misli da je sve ovo previše dobro da bi bilo istinito, ili pak plod moje imaginacije. Ne, dragi moji, ovo je istina... Ne plašite se da osetite ljubav, strast, požudu... uživajte u trenutku, jer bolje da se sutra i pokajete zbog toga (mada nemoguće), nego da ceo život razmišljate: "Šta da sam se prepustio/la trenutku? Kako bi moj život izgledao sada? Da li bi se izrodila ljubav ili bi se sve završilo na tome?"
P.S. Ja i On smo još uvek u vezi i najsrećnija sam žena na svetu. :)

"Ljudi ljube se, ljudi ljute se..."

Zagrljaj... muški. Šetam gradom i gledam zaljubljene, zagrljene parove kako se ljube, smeju... onda uhvatim svoj pogled u prolazu, u odrazu nekog izloga, pun boli i patnje, kako nečujno vapi za jednim zagrljajem voljenog muškarca. Onda skrenem pogled daleko od očiju javnosti, saberem se i nastavim kao da ništa nisam videla.
No, najgore je kada dođem kući, legnem sama, između četiri zida, trudim se da zaspim, a onda me kao iz inata zapljusne talas prošlosti... talas pun sećanja na bivše ljubavi, smeh, zagrljaje, nestašluke, nesporazume, srećne i tužne trenutke.
Hoću da prestane! Ne želim da me hvata plima! Postajem anksiozna i depresivna! Sve to zato što sam zavisna od muške ruke... Možda je sve to stvar daleke sudbine koja me je kao najokorelijeg kriminalca osudila na detinjstvo bez nežnosti i ljubavi, bez prava na ulaganje žalbe ili pomilovanje. Surovog li života... ali, ostaje u dubini duše nada da ću naći nekoga ko će zakrpiti rupe na zidovima moje duše i popuniti prazninu koja je već dugo stanar moga srca.